Hepatitis B je raširen diljem svijeta, no prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) najčešće se pojavljuje u Zapadno pacifičkoj i Afričkoj regiji SZO-a (gdje je oko 6 % odrasle populacije zaraženo hepatitisom B). Procjenjuje se da je u Istočno mediteranskoj regiji i regiji Jugoistočne Azije SZO-a zaraženo oko 2-3 % stanovništva, dok je u Europskoj regiji SZO-a zaraženo oko 1,6 % stanovništva, a u regiji Sjeverne i Južne Amerike SZO-a taj je postotak manji od 1 %.

Hepatitis B se najčešće prenosi kontaktom s krvlju ili, rjeđe, ostalim tjelesnim tekućinama (slina, sjemena i vaginalna tekućina) zaražene osobe. Može se prenijeti s majke na dijete tijekom trudnoće i poroda.

Hepatitis B se može prenijeti uporabom nesterilnih igala i šprica i pribora među osobama koje injektiraju drogu, nesterilnim postupcima tetoviranja ili piercinga, upotrebom škarica, britvica i sličnih predmeta kontaminiranih zaraženom krvlju, ozljedama oštrim predmetima i izloženošću zaraženoj krvi i tjelesnim tekućinama prilikom invazivnih medicinskih postupaka u zdravstvu. Prijenos hepatitisa B može se dogoditi i spolnim putem, prilikom izloženosti zaraženoj krvi i tjelesnim tekućinama, kao što su slina, menstrualna, vaginalna i sjemena tekućina, posebno kod osoba s više seksualnih partnera ili koje su u kontaktu sa seksualnim radnicima.

Zaraza u odrasloj dobi u manje od 5 % slučajeva dovodi do kroničnog hepatitisa, dok zaraza u dojenačkoj i ranoj dječjoj dobi dovodi do kroničnog hepatitisa u oko 95 % slučajeva.

U područjima visoke učestalosti hepatitisa B u općoj populacji, prijenos se najčešće događa sa zaražene majke na dijete pri porodu (perinatalni, vertikalni prijenos) ili horizontalnim prijenosom putem izloženosti zaraženoj krvi, najčešće sa zaraženog djeteta na nezaraženo dijete tijekom prvih 5 godina života.

Virus hepatitisa B izvan tijela može preživjeti najmanje 7 dana. Za to vrijeme virus još uvijek može izazvati zarazu ako uđe u tijelo osobe koja nije imuna (preboljenjem zaraze ili cijepljenjem).

Razdoblje inkubacije virusa hepatitisa B je u prosjeku 75 dana (60-90 dana), ali može varirati od 30 do 180 dana.

Većina oboljelih nema izražene simptome tijekom akutne (početne) faze zaraze, međutim, simptomi mogu uključivati žuticu (žutilo kože i bjeloočnica), tamnu mokraću, svijetliju stolicu, izrazit umor, mučninu, povraćanje i bolovu u trbuhu.

Kod malog postotka oboljelih osoba s akutnim hepatitisom (manje od 1 %) može se razviti fulminantni oblik hepatitisa s akutnim zatajenjem jetre, što može uzrokovati smrt.

Kod nekih osoba, virus hepatitisa B može izazvati i kroničnu infekciju koja se kasnije može razviti u cirozu ili rak jetre.

Vjerojatnost da zaraza postane kronična ovisi o dobi u kojoj se osoba zarazi. Djeca mlađa od 6 godina koja se zaraze virusom hepatitisa B najvjerojatnije će razviti kronične zarazu. U manjeg broja odraslih ljudi hepatitis B može izazvati kroničnu bolest jetre koja može dovesti do razvoja ciroze i raka jetre. Više od 90 % odraslih osoba se prirodnim putem oporavi od virusa u roku od jedne godine nakon infekcije, dok je kod novorođenčadi obrnuto, oko 90 % ih razvije kroničnu infekciju. Kronična infekcija i upala jetre mogu dovesti do oštećenja (ciroza) i raka i zatajenja jetre , a u težim situacijama je potrebna transplantacija jetre.

Vjerojatnost kronične infekcije u dojenčadi i djece:

• 80–90 % novorođenčadi zaražene tijekom prve godine života razvije kronične infekcije
• 30–50 % djece zaražene prije dobi od 6 godina razvije kronične infekcije.

Vjerojatnost kronične infekcije u odraslih:

• manje od 5% inače zdravih osoba koje se zaraze kao odrasli razviti će kroničnu infekciju
• 20–30 % o draslih koji su kronično zaraženi razviti će cirozu i / ili rak jetre.

Za dijagnozu hepatitisa B koriste se laboratorijske pretrage i laboratorijska potvrda dijagnoze je nužna. Dostupni su brojni krvni testovi za dijagnozu i praćenje bolesti, i pomoću njih se mogu razlikovati akutne od kroničnih infekcija.

Ključni biljeg za laboratorijsku dijagnozu infekcije virusom hepatitisa B je na detekcija površinskog antigena hepatitisa B (HbsAg).

• Akutnu infekciju HBV-om karakterizira prisutnost HBsAg i protutijela na tzc „core antigen“ (HbcAg) klase M (IgM). Tijekom početne faze infekcije, pacijenti su također seropozitivni na antigen „e“ hepatitisa B (HBeAg). Biljeg HBeAg obično je obično biljeg koji pokazuje na visoke razine replikacije virusa. Prisutnost biljega HBeAg pokazuje da su krv i tjelesne tekućine zaražene osobe visoko zarazne.
• Kronična infekcija je karakterizira prisutnošću biljega HBsAg tijekom najmanje 6 mjeseci (sa ili bez istodobne prisutnosti biljega HBeAg). Perzistentna prisutnost biljega HBsAg kroz duže razdoblje glavni je pokazatelj rizika za razvoj kronične bolesti jetre i raka jetre (hepatocelularni karcinom) kasnije u životu.

Nema specifičnog liječenja za akutni hepatitis B pa je skrb uglavnom usmjerena na simptomatsko liječenje koje je usmjereno na ublažavanje ili uklanjanje simptoma, izbjegavanje opterećenja jetrene funkcije (izbjegavanje uporabe lijekova koji nisu nužni), odgovarajuću prehranu i hidraciju organizma.

Za liječenje kroničnog hepatitisa B su dostupni antivirusni lijekovi koji mogu usporiti razvoj ciroze i spriječiti pojavu raka jetre, te poboljšati preživljenje. U većine ljudi liječenje ne dovodi do izlječenja infekcije hepatitisom B, nego do suzbijanja replikacije virusa, te je ono obično dugotrajno odnosno doživotno.

U mnogim zemljama s ograničenim resursima pristup dijagnozi i liječenju hepatitisa B je ograničen. Procjenjuje se da je u 2016. godini, od 257 milijuna ljudi koji žive s virusom HBV-a, njih 10,5 % (27 milijuna) znalo za zarazu odnosno bilo dijagnosticirano. Od dijagnosticiranih, udio osoba obuvaćenih liječenjem iznosio je 16,7 % (4,5 milijuna). Mnoge osobe dijagnosticira se u već uznapredovanom stadiju bolest jetre.

Kao dugoročne komplikacije kronične infekcije HBV-om, ciroza i hepatocelularni karcinom uzrokuju veliko opterećenje bolesti. Rak jetre ubrzano napreduje i ishod je uglavnom loš. Za liječenje ciroze i raka jetre dostupno je i kirurško liječenje transplantacijom jetre.

Postoji cjepivo koje može spriječiti bolest i to je ključna mjera porevencije hepatitisa B. SZO preporučuje da sva dojenčad dobiju cjepivo protiv hepatitisa B što je prije moguće nakon rođenja, najbolje u roku od 24 sata (cijepljenje stvara zaštitu kod više od 95 % osoba, i zaštita je dugotrajna, vjerojatno doživotna). Zahvaljujući cijepljenju protiv hepatitisa B, globalna učestalost kronične infekcije hepatitisa B u djece mlađe od 5 godina, smanjila se s 4,7 % na 1,3 % u 2015. godini.

Novorođenčad majki zaraženih virusom hepatitisa B trebaju se cijepiti protiv hepatitisa B unutar 12 sati nakon rođenja i primiti specifičan imunoglobulin da se spriječi infekcija i razvoj kroničnog hepatitisa B.

Osim rutinskog cijepljenja dojenčadi, cijepljenje se preporuča i osobama u većem riziku od hepatitisa B koje nisu cijepljene:

• osobe koje u liječenju često primaju krv ili krvne preparate, osobe na dijalizi i primatelji čvrstih organa
• zatvorenici
• osobe koje injektiraju drogu
• ukućani i spolni partneri osoba s kroničnim HBV-om
• osobe s većim brojem spolnih partnera
• zdravstveni radnici i radnici u zdravstvu koji u obavljanju profesionalne djelatnosti mogu biti izloženi krvi i drugim tjelesnim tekućinama
• putnici koji putuju u zemlje visoke učestalosti hepatitisa B.

Prema kalendaru cijepljenja u Hrvatskoj se novorođenčad cijepe protiv hepatitisa B u prvoj godini života. Novorođenčad HBsAg-pozitivnih majki (sve trudnice se obvezno testiraju) primaju cjepivo protiv hepatitisa B  uz primjenu specifičnog imunoglobulina, u rodilištu odmah po rođenju, prema protokolu postekspozicijske zaštite. Osobe u većem riziku za zarazu hepatitisom B cijepe se sukladno tzv. programu cijepljenja 2.

Uz cijepljenje, važno je i primjenjivati mjere za osiguranje kvalitete i sigurnosti krvi i krvnih preparata, tkiva, organa i stanica te mjere sprečavanja bolničkih infekcija.  

Za prevenciju i smanjanje rizika izlaganja, preporučljivo je odgovorno spolno ponašanje uključujući korištenje barijerne zaštite (kondom), izbjegavati međusobno dijeljenje igala i pribora za injektiranje droga ili predmeta kao što su četkice za zube, grickalice za nokte ili žileti. Također treba izbjegavati tetoviranje ili stavljanje piercinga u neovlaštenim/neprofesionalnim salonima.