Još uvijek nije jasna korist od testiranja na HCV
Objavljeno
03 December, 2012.
u
Iz svijeta
Prema tri analize sa namjerom za formiranje osnove za nove preporuke na ovu temu, korist od testiranja na hepatitis C ostaje otvoreno pitanje.
Online u Annals of Internal Medicine, Dr. Roger Chou sa kolegama sa Oregon Health & Science University su izvjestili kako:
- Ne postoji direktni dokaz kako testiranje asimptomatskih osoba na virus poboljšava kliničke rezultate.
- Ne postoje objavljeni dokaz dugoročne efikasnosti tretmana.
- Ne postoji intervencija koja smanjuje rizik prijenosa virusa od majke na dijete.
Analize zasnovane na sistematskoj reviziji medicinske literature imaju namjeru pomoći u dopunama uputa za U.S. Preventive Services Task Force koji je 2004 godine dao preporuku protiv testiranja odraslih osoba kod kojih ne postoji povećani rizik ali je otkriveno kako ne postoji dovoljno dokaza protiv testiranja kod odraslih osoba kod kojih postoji povećani rizik.
Od tada je CDC urgirao za testiranje osoba rođenih između 1945-1965 na osnovi mišljenja da one imaju veću HCV prevalenciju negoli odrasle osobe rođene u drugim područjima.
Također, novi lijekovi koji djeluju direktno na virus počinju mijenjati sliku liječenja koji je od ranog 21 stoljeća bio baziran na višemjesečnoj terapiji sa dva lijeka, pegiliranim interferonom i ribavirinom.
Dva nova direktno djelujuća lijeka su odobrena za upotrebu u kombinaciji sa interferonom i ribavirinom (boceprevir i telaprevir) a nekoliko ostalih je u kliničkom razvoju. Prema nedavnim izvješćima, neki će se možda čak koristiti bez interferona i ribavirina i kroz kraći remenski period.
Trenutne analize su ipak „bile bazirane na režimima i dokazima koji su sada raspoloživi,“ izjavio je Chou za MedPage u email-u. „Iako će oralni režimi bez interferona vjerojatno biti odobreni u skoroj budućnosti, nije sasvim jasno kada će se to dogoditi a trenutni podaci pružaju dokaz za upute o praksi i strategiji.“
O temi samog testiranja Chou i kolege su otkrile kako nije bilo studija koje bi istraživale povezanost između rezultata sa testiranjem i bez testiranja.
Niti je, prema rečenom, bilo ikakvih studija koje bi usporedile stanje pacijenata nakon različitih strategija baziranih na riziku/prevlenciji.
S druge strane postoji dokaz kako (barem kod grupa sa velikom prevalencijom) strategije testiranja na osnovi višestrukih rizičnih faktora su bile povezane sa osjetljivošću većom od 90% a bilo je potrebno manje od 20 testiranja za identifikaciju jednog slučaja HCV infekcije.
Postojali su samo „raštrkani“ podaci o direktnoj šteti testiranja, izvijestili su istraživači.
Također su izvijestili kako takvo ciljano testiranje promašuje dvije trećine inficiranih pacijenata u zavisnosti kako je izvođeno.
Iako također postoji malo podataka o dugotrajnoj efikasnosti antivirusne terapije, postoji dokaz da je takozvani stalan virološki odgovor (SVR) povezan sa smanjenim rizikom od slabijih rezultata, izvijestili su Chou i kolege.
SVR se uobičajeni definira kao nedetektabilni nivo virusa 24 tjedna nakon završetka terapije a u jednoj velikoj dobro provedenoj kohortnoj studiji postizanje SVR je bilo povezano sa smanjenim rizikom od sveukupnog mortaliteta u usporedbi sa onima bez SVR.
Manje studije su također otkrile kako je SVR povezan sa manje prilagođenim rizikom od sveukupne smrtnosti i komplikacija HCV infekcije, otkrili su Chou i kolege.
Većina raspoloživih istraživanja traži varijacije na temu interferona i ribavirina ali su Chou i kolege primijetili kako nekoliko studija pokazuju da dodavanje boceprevira ili telaprevira povećava šanse da će pacijenti postići SVR posebno pacijenti sa teže lječivim HCV genotipom 1.
U stvari, za ove pacijente trostruka terapija je postigla omjer SVR od 70-80%, slično onom što je viđeno sa dvostrukom terapijom kod pacijenata sa genotipom 2 i 3.
Ova otkrića „imaju važne implikacije za liječenje kao i za testiranje zbog toga što korist od testiranja djelomično zavisi o efikasnosti raspoloživih tretmana,“ zabilježili su istraživači.
Na kraju, Chou i kolege su tražili mogućnosti za sprječavanje prijenosa sa majke na dijete koji se događa kod 4000 novih pedijatrijskih slučajeva u SAD svake godine.
Otkrili su 18 opservacijskih studija koje su tražile povezanost između načina prijenosa, strategija porođaja ili prakse dojenja te rizika prijenosa majke na dojenče.
Izjavili su kako nažalost nije postojao jasan dokaz kako intervencija smanjuje taj rizik iako su postojali ograničeni dokazi kako ga odgođeno pucanje membrane može povećati.
LINK